Istoričar Zdravko Minić, muzejski savjetnik, podsjeća na dan kad je prije tačno 100 godina, nakon ropstva dugog pet vjekova, Bijelo Polje oslobođeno od turske vojske,.
– Predosjećajući brzi kraj turske carevine, balkanske države su u jesen 1911. godine počele sa stvaranjem saveza za rat protiv Turske, što je rezultiralo sklapanjem sporazuma 1912. godine. Jedan od tih sporazuma, 27.9.1912. godine, potpisale su Srbija i Crna Gora, kojim su bili predviđeni pravci dejstva srpske i crnogorske vojske, kao i način saradnje i komandovanja u slučaju zajedničkih operacija na istoj teritoriji. Nakon oslobođenja svaka strana bi zadržala ono što zauzme, uz mogućnost kasnijih korekcija. Ovim sporazumom Crna Gora se obavezala da će prva otpočeti rat protiv Turske – podsjeća Minić.
On dodaje da iako nijesu imali generalštab, ni razrađen ratni plan, shodno preuzetim obavezama, Crna Gora je proglasila mobilizaciju 1. oktobra, što je izazvalo oduševljenje naroda. Prikupljanje i koncentracija vojske bili su završeni veoma brzo, pa je Turskoj rat objavljen 8. oktobra, a dan kasnije kralj Nikola je svojom proklamacijom obavijestio narod i vojsku da je Crna Gora u ratu sa Turskom.
– Vojska je bila podijeljena u tri odreda – Primorski, Zetski i Istočni. Prva dva odreda obuhvatala su glavninu crnogorske vojske i glavni im je cilj bilo dejstvo na Skadar. Od 35.600 vojnika, koliko je Crna Gora imala pod oružjem, 23.000 su bili u sastavu Primorskog i Zetskog odreda.
– Istočni odred formiran je sa zadatkom da štiti tromeđu Crne Gore, Austrougarske i Turske, do Gusinja i u svom sastavu je imao 12.600 vojnika, 32 aritiljerijska oruđa i četiri mitraljeza – kaže Minić, dodajući da je za komandanta postavljen najsposobniji crnogorski oficir serdar, general Janko Vukotić.
– Cijeneći da Turska u Sandžaku može angažovati samo manje snage i da je odziv njenih vojnih obveznika na mobilizaciju bio veoma slab, Vukotić je odlučio da odmah pređe u napad. Njegove jedinice su zauzele Mojkovac 9. oktobra, čime je rat na frontu prema Sandžaku zvanično otpočeo. Nakon zauzimanja Mojkovca, glavnina vojske je podijeljena u četiri grupe i nastavljeno je nastupanje prema Bijelom Polju. Sjutradan se stiglo do ulaza u mjesto Kruševo – prenosi detalje iz istorije Minić, dodajući da je muslimansko stanovništvo u tom trenutku masovno bježalo ispred nastupajuće crnogorske vojske plašeći se osvete.
– Tako je cijelo pleme Kaljića iz Lijeske odstupilo prema Prijepolju i za sobom ostavilo otvorene kuće, sa trpezom na vidnom mjestu, na kojoj je stajao hljeb sa nožem i pokraj njega so, što je simbolizovalo molbu vojsca ne zapali kuću. Nakon 10. oktobra u štab odreda došla je delegacija građana Bijelog Polja i donijela pismo sa 15 potpisa u kojem se tražilo da se na grad ne puca, već da se ujutro otpočnu pregovori o predaji varoši – kaže Minić.
On dodaje da je ta mogućnost propala, tako da je serdar Vukotić naredio svojim jedinicama da pređu u napad i na juriš zauzmu Bijelo Polje.
– Da bi se to moglo uraditi potrebno je bilo prethodno neutralisati turske topove na brdu Obrov. Taj zadatak je izvršen silovitim jurišem Donjomoračkog, Kolašinskog i Drobnjačkog bataljona. Turska posada je napustila položaj, što je omogućilo opšti napad na grad. Bilo je kratkotrajnih borbi i Bijelo Polje oslobođeno je turske vojske 11.10.1912. godine. Vojska se povukla iz varoši i odstupila preko Rasova. Tako je Bijelo Polje nakon petovjekovnog ropstva bilo slobodno, a turski zavojevači protjerani iz grada – podsjeća Minić.
Odmah nakon zauzimanja grada, serdar Vukotić je vojsci izrazio zahvalnost i čestitao ulazak u Bijelo Polje, gdje se nalaze mnogi važni spomenici nekadašnje srpske veličine.
– Upozorio je vojsku da je njen zadatak oslobađanje i zavođenje reda, a ne činjenje zuluma, i zabranio je osvetu i pljačku, zaprijetivši oštrim kaznama. Izdao je i proglas stanovnicima Bijelog Polja i Kolašina, upozorivši ih da sada potpadaju pod vlast gospodara Crne Gore, njegovog veličanstva kralja Nikole i njegovih naprednih zakona, pozivajući ih da budu mirni, poslušni, lojalni i ispravni građani – navodi Minić.
Po zauzimanju Bijelog Polja, Vukotić je obišao varoš i oduševljen njegovom ljepotom piše kralju Nikoli da je ‘„varoš lijepa i dosta velika i da ima šest-sedam hiljada duša”. Oblasnom upravitelju Kolašina serdaru Jovićeviću takođe piše: „Na juriš smo zauzeli Bijelo Polje koje je više od Podgorice i ljepše od ičega na svijetu”, a prestolonasledniku Danilu javio je da je „okolina Bijelog Polja čarobnija od svega što je vidio”. U narodu je ostala priča da je serdar Vukotić, zanesen ljepotom grada, ovaj prostor nazvao Misirom.
– Nakon oslobođenja u gradu se pristupilo organizaciji vlasti, prikupljanju dobrovoljaca i razoružavanju muslimana. Posebnom naredbom obrazovane su vojne i građanske ustanove za područje Bijelog Polja, Mojkovca i Šahovića (današenjeg Tomaševa) i za oblasnog upravitelja postavljen Milo Dožić. Predsjednik vojnog suda postao je kapetan Sava Anđelić, dok su članovi bili Stefan Potparić i Ibro Bulatović, a sekretar učitelj Aleksa Popović. Šef žandarmerije bio je poručnik Nikola Đilas, a za komandanta vojnog okruga imenovan Pavle Vujisić. Nešto kasnije organizovana je i varoška opština čiji je predsjednik postao Mihailo Bajić, a odbornici Andro Stanić, Todor Pejović, Hilmi beg Kajabegović i Ejub beg Zaimović – prenosi detalje Minić.
Nakon dva dana provedena u oslobođenom Bijelom Polju, sa uspostavljenim organima vlasti, razoružanim stanovništvom i prikupljenim dobrovoljcima, jedinice Istočnog odreda su produžile nastupanje u pravcu Berana, ostavljajući građanima Bijelog Polja na poklon dugo sanjanu slobodu.
Milovan Novović